Nisam bio od onih koji pretjerano cijene svoju obitelj. Znam, znam. Iz današnje perspektive to izgleda bezosjećajno i neprilično. Uzmimo u obzir da je to bila 1930. godina kad sam se oženio, u kojoj su vrijedila neka druga pravila od današnjih.
Moja je mati bila od onih koje ne znaju kako se treba ponašati majka. Rodila nas, mene i sestru i podijelila po svijetu. Mene dala u dom za nezbrinutu djecu, sestru ostavila sebi. Nije mi djetinjstvo bilo nešto naročito lijepo. Više zime i gladi nego svega drugoga. Sjećam se jedne epizode posjeta moje brižne majke. Dom za nezbrinutu djecu na Malom Lošinju, u kojemu sam trenutno boravio, vodio Vladimir Nazor. Sve što sam naučio, naučio sam uz njega. Jedino što mi nije mogao nadoknaditi je osjećaj da sam željeno i voljeno dijete. Da ne zvučim previše patetično, ne opravdavam se, samo da je jasno, ostavilo je traga na moj pojam o pripadnosti obitelji.
Draga majčica pojavila se jednog sunčanog, zimskog dana. Došla je da me vodi kući. Svojoj kući, sestri i baki. Nitko sretniji od mene. Uvijek sam govorio da će jednom doći po mene i odvesti me, nisu mi vjerovali. Ispisali su papire, pozdravili se, spakirao sam svoj kartonski kofer s ono malo stvari i pošao s majkom na željeznički kolodvor. Čekali smo vlak za Zagreb, pa za Sremsku Mitrovicu. Vlakovi su prolazili, niti jedan nije bio naš. Od umora sam se izvalio na drvenu klupu i zaspao. Majka je obećala probuditi me kada vlak stigne.
Probudili su me, u neko mračno vrijeme, žandari. Mojoj majci ni traga ni glasa. Uzalud sam govorio da sam ovdje s majkom koja me vodi kući iz doma, da čekamo vlak za Zagreb koji kasni. Nisu mi vjerovali. Vratili su me natrag na Lošinj.
Odrastao sam. Odslužio vojsku. Trebao da se ženim. Plavookom ženicom, blagog, okruglog i ljepuškastog lica. Sve nije bilo toliko važno kao kafana i društvo u kojemu se pjevalo do zore. Jedne takve noći, vraćao sam se iz kafane, pijan, odrvenio od alkohola. Imao sam pješke prevaliti veliki dio neosvjetljenog puta. Prolazeći pokraj raskrižja na kojemu je stajao križ krajputaš, kojih ima na svakom seoskom križanju, preko puta mi pretrči mačka. U onom crnom mraku i nije mogla biti drugačija nego crna. Ništa neobično za noćne životinje. Ono što je uslijedilo više nije bilo obično. Iza mene se začuju koraci. Sitni, užurbani u namjeri da me sustignu.
"Nikolaaaa..." -zazove netko moje ime.
Isti tren sam se potpuno otrijeznio.
"Ne okreći se, samo se ne okreći."-ponavljao sam.
Ubrzam korake, samo što ne potrčim. Ispred mene stoji žena u crnom i doziva me.
"Nikolaaaa..."
Protrčim pokraj nje, brzo, koliko me noge nose, bezglavo, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ništa ne čujem, ne vidim, samo trčim prema svjetlu u daljini, prve kuće u selu.
Ne znam kada sam prvi puta ispričao priču o vještici na križanju. Kažu da je postojala jedna koja je uplitala konjima grive u pletenice i otimala mlade momke da se više nikada ne pojave.
Kada se onda nisam upišao od straha, neću nikada.
Ubrzo sam se oženio, smirio na neko vrijeme. Ne zadugo. O susretu s vješticama koje plešu u dvorištu crkve, drugom prilikom.
Molitva
otvori mi prozor moj nesuđeni prijatelju
pusti da pokažem koliko mogu biti surovi učitelj
neumoljivi manipulator
koji zaboravlja napamet naučeni tekst
dok ispred mene stoje nemušto izrečene riječi
znam da znaš kako otključati
zaključana vrata i uvući u svijet
nacrtan rukama pijanih konjanika
u čijim očima plešu bestidne kurve
na izgubljenom praznom listu papira.
Napisat ću dva tri reda
tek onako da ne ostane zarobljena
u meni zaboravljena
riječ omamljena
blizinom tvojega lica.
Očekujući pitanje
odgovaram, dobro sam
smisao izrečenog ne pamtim.
Dotičem naočale izlizane od čitanja
pravdajući se zaboravljivošću.
Prilazim
na teget plavoj pozadini tvojeg pulovera
nacrtano snijegom srce.
Docrtala bih još jedno, moje
neka ih bude dva.
Kada te više ovdje ne bude
hoću da me čekaš
u noćima punog mjeseca
na kapijama
nepodmazanih šarki koje cvile.
zagrljeni
ispod crne pelerine bit ćemo
dvije sjene koje ne ostavljaju trag.
Roje se pahulje umjesto anđela
i ćutanje kojim ćutiš
osjetim.
Pogubila je sve napisano o njemu. Sve pjesme pisane tugom, sve riječi kada se nisu voljeli. Najprije užas obojen tamno plavom, pa jeza roze boje, trnci niz kičmu obojani žutom i onda bijelilo.
Možda je i bolje da ih nema, osim jedne jedine objavljene pjesme u knjizi pisama mrtvim ljubavnicima. Napisana u vrijeme dok je sunce vladalo mrakom, samo se sjene nadvijale nad korito životnih struja.
Primio je to mirno, naslov. Naravno da ništa razumio nije od napisanog, to su bile samo riječi. Ali osjećaj, osjećaj neizmjerne, bezuslovne ljubavi nije se mogao ignorirati. Vrištala su slova glasovima tek ugaslih duša, jecali su drhtavi samoglasnici, titrali suglasnici tek da razbiju monotoniju šutnje.
I poslije svega, opet tuga za mjesecom okruglim kao dinja, za šibljem koje bode u oči i para kožu do krvi. Sve što je bilo, opet će biti.
Danas sam hodala po groblju i oko anglikanske crkve. Irske crkve su lijepe i izvana i iznutra. Nije ih imao tko rušiti kao na Balkanu, pa sad imamo neka moderna zdanja koja veze nemaju s crkvama. Za mene je crkva (zgrada, building...) nešto staro, nešto s vitražima kroz koje se probija sunce, nešto što odiše starinom, mirnoćom i ima onu divnu sephia patinu. Groblje je obavezno iza takvih crkava. Stari grobovi i spomenici obrasli u bršljan, s dirljivim epitafima.
Iz crkve zlazi starija žena i vidjevši da fotografiram crkvu, staje do mene i vadi mobitel. Počinje da priča kako je crkva lijepa, kako su u nju išli njeni roditelji, roditelji njenih roditelja. Nekada sam bježala ko đavo od križa, od ljudi, samo da me nitko ništa ne pita. Ovaj puta, prihvatim razgovor i kažem joj da sam iz Hrvatske, da je Irska predivna zemlja. Žena mi ispriča kako je prije tri godine bila u Splitu, u Sloveniji, pita iz kojeg sam mjesta, jesam li udana, koliko sam ovdje, sviđa li mi se Irska, zašto smo došli, gdje stanujem, kaže gdje ona stanuje...malo je falilo da idemo na kavu skupa. Poželi mi sve najbolje za boravka u njenoj zemlji i ode kroz neki prolaz, puteljkom koji ne vodi nikuda.
E sad, ne bi ja bila ja da se ne izgubim i naletim na zaključanu kapiju. Momentalno me uhvati panika da ću do sutra ujutro morati ostati na groblju ili se provlačiti kroz živicu. Vidjela sam nekog svećenika kako ispraća vjernike, požuri dok nije i on otišao. Kako ću izaći, jebalo me groblje i trava i puteljci, mogla sam propasti u staru grobnicu i da me više niko ne nađe? Horor.
Izašla sam. Ne bih pisala da nisam..jel.
Danas odlučimo otići do Dublina, neizostavnim poslom, odjave boravišta. Naime, boravište ste duži odjaviti ako se nalazite dulje od 180 dana u inozemstvu. Privremeno, zbog posla, školovanja, udaje (to sam izmislila) i ostalih razloga.
Vozim se na zadnjem sjedalu jer je moje mladunče naraslo u velikog čovjeka i dobro je ispraksiran u pažljivog suvozača koji prati događanja na cesti. Uključen je GPS na Google maps. Naravno da onaj ženski glas kasni za slikom.
"Skrenite desno u ulicu u koju se ne može skrenuti desno. Kad ste već promašili skretanje, ajde da vas malo vozam po centru kako meni padne na pamet."
Jednom obiđemo krug oko centra Dublina. Dvoje mladih ljudi sjedi na stepenicama ulaza u stan i piju vodu. Danas je za Irce bio izuzetno vruć dan. Pogledamo se u prolasku kroz usku jednosmjernu cestu, samo što ne mahnemo jedni drugima. Iza ugla "skrenite lijevo" trgovine. Pred jednim ulazom stoji bijela ovca, okrenuta guzicom prema cesti. U prvi mah, stiče se dojam da je živa.
Drugi krug (pakla) prošao je uz komentare:
"Ovdje smo već prošli?"
"Kako da skrenem desno kad je zabranjeno?"
"Opet ova ovca!"
Ono dvoje mladih na stepenicama pogledaju me "opet ova!" Meni neugodno, navigacija poludila.
Treći krug smo skužili da teta iz mobitela u tim uskim uličicama visokih zgrada, izgubi GPS signal i onda se zblesa. Ona mapa počinje da se okreće u svim smjerovima, teta nas usmjerava sad na sjever, pa sjeverozapad, više je ne slušamo.
Poslije trećeg:"opet ova ovca!" skrećemo po instinktu. I nalazimo široku cestu. Još da nadodam bicikliste koji se pojave niotkuda, pješake koji prelaze cestu gdje hoće i kad hoće, kombije koji se zaustave ispred semafora i odu po hamburger pa ne znaš je li parkiran, čeka li zeleno, jel da ga obiđeš ili da stojiš iza njega dok se ne smrači.
Kad izbismo na širinu, sjedim i razmišljam:
"U autu se voze dva Saturna na ASC. Oba imaju završiti neki posao. Šta li će poći po zlu da moraju dolaziti još jednom za istu stvar?"
I tad me prosvjetli, ma bolje, presječe. Danas je crkveni praznik u HR. Ambasada je teritorij RH, dakle-ne rade.
Astrologija je nepogrešiva.
Zato nas je more dočekalo školjkama i jellyfish nasukanih na pijesak. Oseka je i ogromne jellyfish ostale su na suhom. Nisam ih slikala, nekako mi ih žao, mada je zbog njih zabranjeno kupanje.
Prva dva dana po dolasku na Smaragdni otok, plakala sam ko kišna godina. Nevažno što se kiša smjenjivala sa suncem, jedno 12 puta u toku dana. Ja sam balavila čim me netko pogleda. Mužu sam išla strašno na živce, a i samoj sebi. Da sam znala reći zašto tulim, bilo bi lakše i meni i njemu. Ali nisam. Mislim da sam samosažaljevala samu sebe.
Treći dan, kad je dragi ponovio po ko zna koji puta da si kupim kartu za nazad, sjetim se izreke da je čovjek jedini sisavac koji se samosažaljeva. Kako ne volim pripadati gomili, odlučim da je dosta s besmislenim slinjenjem i da prihvatim stanje kakvo jeste. Istina da me bilo strah nepoznatog, usprkos što sam imala zaleđinu i podršku najdraže mi osobe na svijetu.
Dakle, kada je prošao nalet panike i kada sam konačno odlučila prihvatiti stanje takvo kakvo jeste, izvući ono najbolje što se da izvući, mogla sam otvorenih i nezakrmeljenih očiju gledati oko sebe. A zaista je bilo svega za vidjeti. Sve novo i nepoznato. Od neobičnih kuća i naselja, do gubljenja i skretanja u krivu ulicu, jer sam zaboravila kako se moja zove, jer sam promašila skretanje do Lidla pa se muvala po nekom naselju koje ima iste kuće i znakove na cesti. Sin je jedva čekao da skrenem pogrešno da bi mi ladno rekao:
"Ajde bok!" i nastavio da pravi paru oko sebe iz one svoje ćibure.
Kasnije sam uzela drugu taktiku. Pamtila sam prozore i ulazna vrata. Detalje na kućama, pošto su Irci vrlo otvoren narod i ne prave bunkere oko svojih kuća. U nekom prozoru su poslagane dječje igračke. Na uluzu u drugu kuću, visi gomila dječjih jakni iako je ljeto. Ispred ove kuće je znak " children at play". Ima ga i u onom naselju gdje sam krivo skrenula, ali ne odmah iza skretanja. Tako sam bauljala dok nisam naučila. Sad idem bez da gledam. Lovim Pokemone pa mi se staza sama nacrta na mobitelu. :)
Najveću zagonetku predstavljale su nam mačke.
Kuća u kojoj živimo ima dvorište. Mačaka ima kao u priči. Sve su velike, debele, uhranjene i glavate sa zvoncem oko vrata. Dođu u dvorište i redovito se penju po ogradama. Jedna me gledala oko u oko na prozoru kupatila. Dan danas mi nije jasno kojim putem se popela do prozora.
Sjedimo i pijemo kavu, prolazi mačka. Mic-mic. Ništa, nema reakcije. Mico-mico, ne primjećuje nas. Odi, dođi, mačko, kako se dozivaju mačke u Irskoj? Google ne pronalazi odgovor.
Odgovor mi dala kćer. Mačke se dozivaju kitty-kitty. Logično i jednostavno. Ako znaš da živiš na engleskom govornom području. Ne hrvatskom, a ni ruskom. Engleskom.
Homofobija, paranoja, mačke i mačori
petak , 20.05.2016.
Kao i svake godine u ovo doba, diže se medijska prašina oko gay parada. Dobro, budi gay, meni je svejedno. Moraš li baš da paradiraš i uvaljuješ jezičinu svom istospolnom partneru na ulici, pod krinkom slobode izbora? Mislim, ne idem ni ja ulicom i ne drpam se s mužem nasred ulice i ne ližem ga po ušima i ostalim organima. Malo je neukusno, jel da? Demokracija je pa nek svatko radi po savjesti i onako kako mu odgoj nalaže. Nikome od njih nisam ni mama ni tata.
Prošle sam godine udomila dvije male mace. Jedno muško i jedno žensko. Odrasli su i ove godine je ženka omacila u tišini svoje prve mačiće. Međutim, macanu je izgleda dosadno i malkice je pobrkao ko tu koga jebe. Zaurlava oko kuće kao prava ženska mačka. Na ljubavni zov odazovu se po tri-četiri dežurna mačka, sve macani, komadi. Tada nastaje strka i stampedo. Janko, tako se zove moj muški mačak, predvodi, a jure ga još tri namrgođena, bijesna mačora. Reže kao čopor pasa i frcaju dlake. Janko pobere batine kad mačori skuže da je običan jajaroš, a ne uspaljena ženka. Šta ti je život, ha!
Mislim,dakle, poludjet ću
srijeda , 18.05.2016.
Obično ujutro imam bistar mozak i slobodan protok misli, pa čitajući jutarnja izvješća, sve očekujem nešto novo se dogodilo dok sam spavala. Novo je da sam danas produžila blok listu, isključila obavijesti za jedan gluMpavi portal za maloumne koji dolazi u paketu s jednim manje maluomnim i naletila na članak u kojemu opet ljudima zamazuju oči nebitnim stvarima. Prepucavanja oko obnove vukovarskog vodotornja. Možda je to nekome jako bitno i važno jer ako obnove vodotoranj, zaustavit će se ovaj egzodus mladih ljudi iz države, otvorit će se nove proizvodne linije u upropaštenim tvornicama, brodovi će stizati u propalu luku na Dunavu, živjet će se sretno i bez grča plaćati računi.
Jeste li znali da za odjavu odvoza smeća kod lokalnog poduzeća "Komunalac" trebate imati javnobilježničku izjavu, koja košta 50kn?
Da se računi za komunalni porez i slivne vode ne mog dobijati na mail jer "kod njih ta opcija ne postoji"? Da ovjerena punomoć vrijedi svugdje, osim kod službenice u HZZO, koja s guštom čeka da vas tri puta vrati i prošeta za jednu fotokopiju? Inače, ta punomoć vrijedi za MUP, sve državne institucije u kojima se podižu "važni" papiri, odjave, prijave, pa čak i u HZZO, ali kod drugih službenika. Kod dotične persone ne vrijedi. Srećom, imai pametnih službenika pa sam napravila ono što sam trebala.
Da se vratim na vodotoranj. Sabo i Penava iz dva su suprotna tabora. Ovaj prvi je napravio puno toga, ovaj drugi je nastavio tamo gdje je prvi stao kad su ga zatvorili u bajbokanu. Ne idealiziram niti jednoga. Čovjeka se najbolje uopozna kada mu daš vlast. Kažem samo da mi je muka od primitivizma, partizana, ustaša i četnika, ćirilice i razbijenih ploča, muka mi je od ovoga grada koji je mogao biti najsretniji grad na svijetu. Muka mi je od dokazivanja lojalnosti i pripadnosti po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Muka mi je od ljudi koji su dopustili da im se takve stvari događaju.
Toliko.
Dakle, putujemo
subota , 14.05.2016.
Znate ono kad želite negdje otići, a financije vam ne dopuštaju? Kada bi maknuli dupe iz kolotečine, mrdnuli nogama i rukama, promijenili sredinu, a nemaš cvonjka u džepu? Na računu minus. E takvu letargiju smo imali posljednje tri godine u kući.
Znali smo da nešto moramo mijenjati. Samo što? U takvom crnjaku se donose drastične odluke. Mi smo je donijeli. Ovo je uvod, ostalo kasnije. see you soon
< | studeni, 2017 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |